F-ja f(x)=exp(x-2)-x+0.5 ima dve realne nule (fprim(x)=0 <=> x=2 i tu je minimum f(2)=-0.5).
f(-2)=2.518...>0, f(1.9)=-0.495...<0 => prvi interval koji sadrzi x1, tako da je f(x1)=0 je, recimo [-2,1.9].
f(2.1)=-0.494...<0, f(5)=15.585...>0 => drugi interval koji sadrzi x2, tako da je f(x2)=0 je , recimo [2.1,5].

Posmatrajmo prvi interval, I=[-2,1.9]:
    (1)f je neprekidno-diferencijabilna na [-2,1.9];
    (2)f(-2)*f(1.9)<0;
    (3)Postoje prvi i drugi izvod na [-2,1.9] i konstantnog su znaka (fprim(x)<0,fsec(x)>0 za svako x iz [-2,1.9]);
    (4)Prvi izvod je razlicit od "0" za svako x iz [-2,1.9];
    (5)x0 je izabrano u odgovarajucim f-jama tako da vazi : f(x0)*f(x0)>0;
Posmatrajmo drugi interval, II=[2.1,5]:
    (1)f je neprekidno-diferencijabilna na [2.1,5];
    (2)f(2.1)*f(5)<0;
    (3)Postoje prvi i drugi izvod na [2.1,5] i konstantnog su znaka (fprim(x)>0,fsec(x)>0 za svako x iz [2.1,5]);
    (4)Prvi izvod je razlicit od "0" za svako x iz [2.1,5];
    (5)x0 je izabrano u odgovarajucim f-jama tako da vazi : f(x0)*f(x0)>0;
=> intervali I i II zadovoljavaju uslove za primenu Njutnove, odnosno Kombinovane, metode.

Koristili smo, jos, min|fprim(x)| na odgovarajucim intervalima, i to je:
    #  m1=abs(fprim(1.9)) za interval I;
    #  m2=abs(fprim(2.1)) za interval II;